Bilo je vrijeme kisa u proljece i nisam zeljela tad da posadim suncokret, zeljela sam sunce. Putovala sam za Tuzlu i razmisljala o novom projektu. Tamo sam prenocila na Mejdanu, starom naselju, ali toliko je grmilo i sijevalo, mislila sam da ce se sve nocne more vratiti..Zagledala sam se u jednu policu, a zatim zapazila nesto zuto zavuceno u njoj. Bila je to knjiga o biljkama sa suncokretom na naslovnoj strani koja ce uskoro postati moja. Bio je to dug put. Ne od Tuzle, vec put od onog dana kada je sve u meni sutjelo.. Ali kazu, suncokret se ne okrece samo suncu, vec i kada je oblacno, okrene se…

Nothing compares to a feeling of finding three sunflowers at home after an unpleasant flight from Sweden. Just when I finally freed myself from the fear of flying that has been following me for years, the tire broke on my airplane. “What do you mean he can’t fly an airplane with one tire? What kinda pilot is he?” My friend was trying to make me laugh, she knows I got scared. And I couldn’t stop thinking how much I love the soil. I loved riding a bike through the country on a small island in Sweden with my brother. His hat and the countryside felt more like Italy. I even…

I’m standing on top of Mount Orjen in Montenegro, looking at life. I can’t get down. I’m wondering if my team is anywhere near, when exactly at that moment, like in heroic movies, appears a man with a hat, strong arms, and calls my name. He takes my hand and gets me down from the heights of this majesty. Returning felt safe, but hours of solitude on the peak reminded me that nothing makes me feel more handicapped than the fear that walked all the way to the top with me, yet it didn’t allow me to be with the team of biologists only 200 meters away. The Montenegrin man said…

Po stoti put cujem kako me zoves, Prirodo. Kako mi govoris zaustavi i okreni se.. I svaki put te poslusam.   Draga Perucice, ja nisam jucer znala da si ti pored mene, jer bus je stao nakon onog kvara, a ja sam bila ljuta jer gledala sam kolonu koja je krenula direkt na vidikovac da vide vodopad. Trcala sam za kolonom kako bih pronasla vozaca da mu kazem da ode po dio nase ekipe koja je pjesacila da olaksa busu niz makadam. Birala sam korake medju korjenjem. U bukvalnom smislu sam osjetila kako me je suma uvukla i samo sam isla naprijed. Na pola puta sretoh naseg vodica. Krenuo je…

It’s hard for me to explain Domaljevac, because this is the place where a red flower found life through the concrete in a place where time stopped in 1891. Or even earlier. But look, in Domaljevac, there is only one house with a damaged façade from the last war, several unfinished houses and only a few with a natural line from the 2014 floods. Located in the Federation of Bosnia and Herzegovina, on one side of Domaljevac is Orasje, and in the opposite direction, is Bosnian Samac in Republika Srpska, just a ten minute drive. An hour away is Croatia, and independent Brcko District is also close by. So, looking…

Tesko je meni objasniti Domaljevac. Jer ovo je mjesto gdje se jedan crveni cvijet sam izboro za zivot na mjestu gdje je vrijeme stalo neke 1891. Ili cak i ranije. A pazite, ipak u ovom mjestu postoji samo jedna kuca sa ostecenom fasadom iz posljednjeg rata, nekoliko kuca nedovrsenih i samo par fasada jos uvijek obiljezenih prirodnom crtom iz poplava 2014. Lociran u Federaciji BiH, Domaljevcu je s jedne strane Orasje, a u drugom pravcu, deset minuta voznje, Bosanski Samac u Republici Srpskoj. Sat vremena je od Hrvatske, a nedaleko je i independentni Brcko Distrikt. I od koga tacno da cekaju pomoc u bilo kakvoj nevolji? A Sava je tekla…

[English version is at the bottom] Skakutala je ispred mene i dodirivala telefonske govorinice jos okacene na zidu u Titovoj ulici u Sarajevu. Saputali smo kako, kao ja, zivi u svom svijetu, a ona kao da je cula, okrenula se i rekla: “Ispalo ti je nesto…” Ali vec sam ja skontala tu malu dusicu, karakter i srculence koje cezne za paznjom. “A nije nista ispalo, samo se zezas…ali evo ti baloncic.” Baloncic sam ja prethodno dobila od jedne druge djevojcice koja je bila s prijateljicama. Sve su nosile po balon iza kojih su se sakrivale kada sam ih fotkala, a onda se jedna djevojcica zaustavila i rekla: “A evo vama…

It’s hard for me to explain why I can not take just a few photos and leave, and if I’m not careful, it can create a feeling as if I’m disturbing someone. Sometimes people keep their thoughts to themselves, but I feel their silence echoing. And I do not like this feeling.. I do not wear a hijab. I cover up when my hair is dry, but my sister Nasiha from Pakistan, she wears a scarf every day. Sometimes she wears the one both of us can hide under when it rains. She decided to cover up when she moved to Ohio, where we met. And it is there I witnessed…

Tesko mi je objasniti zasto ne mogu napraviti samo par fotki i otici, jos ako nisam oprezna, to moze da stvori osjecaj kao da nekome smetam. Nekada ljudi pokusaju sutnjom prekriti svoje misli, ali cujem ih! Kako ne volim taj osjecaj.. Cujete li vi nekada glasove drugih dok sute? Ja ne nosim hidzab. Umotam se samo kada mi je kosa tek osusena, ali moja sestra Nasiha iz Pakistana nosi maramu svaki dan, nekada toliko veliku da ispod nje obje stanemo kada pada kisa. Ona se odlucila na ovaj cin kada se doselila u Ohajo, gdje smo se i upoznale. Iako je u gradu bila postavljena zastava njene drzave, ipak, bila…