“Kada me vise ne bude i kada pomislis na mene, ti upali svijecu,” rekla mi je. A dole u masi ljudi dok sam hodala pored spomenika, odjeknuo je glas djevojcice koja s takvom lakocom rece: “Bako, vidi ovdje nema ni cvijeca ni svijeca. Sigurno niko nema da dodje, hajmo mi upaliti svijecu.” Kao djevojcicu, isto me je tako cuvala za ruku dok smo hodale grobljem. A ja se nisam bas svaki put radovala, jer nasi odlasci na groblje su trajali satima. No, radovala sam se jer sam je cuvala za ruku i pratila njene korake i posmatrala kako je njoj groblje bila tako prirodna stvar. Odlazila je tamo kao da…
Upali svijecu
