November 1, 2019

Upali svijecu

“Kada me vise ne bude i kada pomislis na mene, ti upali svijecu,” rekla mi je.

A dole u masi ljudi dok sam hodala pored spomenika, odjeknuo je glas djevojcice koja s takvom lakocom rece: “Bako, vidi ovdje nema ni cvijeca ni svijeca. Sigurno niko nema da dodje, hajmo mi upaliti svijecu.”

Kao djevojcicu, isto me je tako cuvala za ruku dok smo hodale grobljem.

Svjetlo Rijeci

A ja se nisam bas svaki put radovala, jer nasi odlasci na groblje su trajali satima. No, radovala sam se jer sam je cuvala za ruku i pratila njene korake i posmatrala kako je njoj groblje bila tako prirodna stvar. Odlazila je tamo kao da je svi pokojni cuju i osjete njeno prisustvo. Nosila bi ceker pun svijeca i nije morao da bude dan Svih Svetih. Na groblje se islo sa mojom Bakom svakog trenutka kada bi ona osjetila da trebamo ici.

Mene bi pustala da zapalim svijecu, odnosno, mnogo svijeca: za svu robinu, prijatelje, poznanike, ovog, pa onda onog, pa upalim jos nekoliko da se broji kao da su ih zapalili oni koji nisu dosli s nama na groblje, pa rodbini zapalim onoliko svijeca koliko je nas zivih, ili bar od nas unuka, mene i moje brace. I kada pomislim da smo zavrsili i kada krenemo kuci, ona ugleda neciji spomenik koji nije dugo vidjela, pa zastane, ocisti ga, pronadje neke rezervne svijece i pomoli se. “Sigurno ih dugo niko nije obisao..”

Odlazak na groblje mi nije bila tako prirodna stvar, ali prva zima bez nje, kada sam koracala u dva metra snijega da bih u prekrivenim spomenicima pronasla njeno ime, tada se promjenilo sve. Osjecala sam da bi se posebno radovala svaki put kada je tu obidjem. Jer, ni ona ovdje nikog nije imala osim mene.

Iako sam ja nju osjecala na drugim mjestima, vidjela njen lik u drugim zenama, njenim prijateljicama i sve dobrote svijeta su podsjecale na nju, a ulaskom u crkvu u kojoj se molila, jos uvijek je vidim kako ljubi svakog sveca i moli za dorbo svih nas. Ali odlaskom na groblje, stvorila mi je osjecaj kao da cu je i tamo vidjeti..Odnosno, kao da ce ona mene tamo najbolje cuti..

 “Da li te je strah…?” jednom sam je pitala misleci na to kada jedom napusti ovaj svijet. A znale smo da ce doci trenutak kada ce me pustiti da letim sama kroz zivot.

 “Nije.” Lagano se nasmjesila. Kao da mi govori da ni nema razloga jer u miru vjecnom pocivaju svi oni kojima je godinama palila svijece. I ja sam joj vjerovala. Vjerovala da ide u svoj neki novi svijet i da je zaista nije strah. Iako je bila sva njezna i krhka, tako lako bi pustila suzu, ali njena unutarnja snaga i pogled na drugi svijet, unijeli su i u mene hrabrost.

Na groblju dok koracam do nje, postalo je prirodno da razgovaram i upoznam ljude koji takodjer dodju da upale svijecu svojima. Cak se cesto uhvatim da zastanem i kod drugih pokojnika koje sam poznavala, jer mozda im niko drugi nema upaliti svijecu.

Ne znam zasto je mislila da ce to biti povremeno kada cu misliti o njoj. Palila bih svijece za nju, donosila ih u kesama, ali to nije bilo dovoljno, pa sam jednog novembra na dan Svih Svetih popela vrh planine i fotografisala svjetiljke koje su se te noci upalile za pokojnike. Posmatrala sam ih i mislila kako opet nije dovoljno svijeca koliko je misli o njoj.

written by d1j4n4 - Posted in Blog

Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *