September 7, 2019

Suncokret je put

Bilo je vrijeme kisa u proljece i nisam zeljela tad da posadim suncokret, zeljela sam sunce. Putovala sam za Tuzlu i razmisljala o novom projektu. Tamo sam prenocila na Mejdanu, starom naselju, ali toliko je grmilo i sijevalo, mislila sam da ce se sve nocne more vratiti..Zagledala sam se u jednu policu, a zatim zapazila nesto zuto zavuceno u njoj. Bila je to knjiga o biljkama sa suncokretom na naslovnoj strani koja ce uskoro postati moja.

Bio je to dug put.

Ne od Tuzle, vec put od onog dana kada je sve u meni sutjelo..

Ali kazu, suncokret se ne okrece samo suncu, vec i kada je oblacno, okrene se drugom suncokretu da bi jedno drugom davali energiju. Oni nas stite od otrova, od nuklearnih radijacija, sjemena hrane ptice, pretvaraju se u ljekovito ulje i koriste se za pravljenje boja. Suncokret ima bioloski kompas i on je cak bio i u Svemiru!

Posmatrala sam knjigu i sutradan na putu kuci bilo je lako pretpostaviti moje misli: posadit’ cu ga! Ignorisala sam price da sam zakasnila jer u junu su tek prve zrake sunca obasjavale moj grad. Vjerovala sam da ce narasti, bar jedan. Zapravo, znala sam ja da ce svi oni narasti i promijeniti misljenja onih koji nisu vjerovali. I obradovati one koji jesu. I tad odem istraziti o njemu. Pronadjem tabelu faza rasta, i kazu da ce za 75 dana procvjetati. Pa to je tacno za moj rodjedan!

I onda sam iscekivala prvi znak. Da li ce ipak uspjeti..i da li je to on?

Kospica ugriza listic. : )

Kad, evo. Rodio se ovaj kojeg sam odvojila od grupe. Pratila sam svaki njegov korak i cak one dane kada je lila kisa, on se pripremao, odmotavao.

Rodila su se i tri na jednom. Rodili su se oni mali, pa veci. Kako su samo lijepi. I procvjetali su svi oni koji su cekali da procvjetaju na moj dan. Ali tri su me mnogo ranije docekala. Deset dana ranije. Kada sam se opet vracala iz Tuzle gdje mi je pokvareni tocak na avionu stvorio nelagodu, dosla sam kuci, a tri zuta cvijeta su se smjeskala. Oni su nagovijestili da ce i svi ostali, kao gosti doci.

I onda se rodio i onaj koji gleda u suprotnu stranu od svih.

Budila sam se svakoga dana i jedva cekala da ih fotkam. Zamislite, jedva cekati da se budite zbog suncokreta!

Oni su bili moj put! I taj dan dok sam putovala kuci, u koricama nove knjige sam vidjela nacin na koji cemo zapoceti nas novi projekat, cas fototerapije za koji smo se lagano vec bili prepremali: skupa cemo nacrtati veliki suncokret na platnu, a u njemu, umjesto sjemenki, stajati ce ljudi koji se drze za ruke. Iznad njih ce letjeti pcelice sa foto aparatom.

Jer dug je to bio put.

I tmuran i hladan. Ali kazu, i kada je oblacno, oni se okrenu jedan drugom i tako dijele energiju..

Kako su samo lijepi i takvi pokisli, kada bi zauvijek ostali tu, da pcelicama budu dom, da mene stite i pruze energiju i onda kada sunca nema! Koliko su samo tvari u sebi sakupili da bi zastitili covjeka, a covjek opet ne vjeruje. Ne vjeruje da je suncokret jedan put, oporavak. Da procvjeta u najljepsem obliku jer ni jedan otrov nije jaci od energije koju on nosi u sebi.

Mnoge nacije su vjerovale u njihovu moc lijecenja, uticaja na zdravlje i duh.

I zato, vrijeme je vjerovanja, odjekuje njegova boja. Vjerovanja da postoji izlaz iz onih stanja iz kojih mislimo da nikada necemo izaci, koja usporavaju nas duh, nase zivote. Vrijeme je vjerovanja da nece vjecite kise lit, ali da su potrebne za njegov rast. I mozda je dug put, ali mi se lagano odmotavamo bas kao njegove latice koje nas vode ka sreci. Vjerujetel mi? A vrijeme je vjerovanja..

Vrijeme je suncokreta i u doba kada mislimo da oni ne cvatu!

🙂

written by d1j4n4 - Posted in Blog

Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *