May 25, 2019

Domaljevac

Tesko je meni objasniti Domaljevac. Jer ovo je mjesto gdje se jedan crveni cvijet sam izboro za zivot na mjestu gdje je vrijeme stalo neke 1891. Ili cak i ranije.

A pazite, ipak u ovom mjestu postoji samo jedna kuca sa ostecenom fasadom iz posljednjeg rata, nekoliko kuca nedovrsenih i samo par fasada jos uvijek obiljezenih prirodnom crtom iz poplava 2014. Lociran u Federaciji BiH, Domaljevcu je s jedne strane Orasje, a u drugom pravcu, deset minuta voznje, Bosanski Samac u Republici Srpskoj. Sat vremena je od Hrvatske, a nedaleko je i independentni Brcko Distrikt. I od koga tacno da cekaju pomoc u bilo kakvoj nevolji?

A Sava je tekla i prije mog vremena, i u to vrijeme su zene u gumenim cizmama isle na sastanke sa svojim momcima. Neki su dolazili u camcima po djevojke jer voda se nije povlacila pola godine. I ne znam da li vise zalim sto nisam bila u Domaljevcu od prvog dana posljednje poplave ili sto se nisam rodila tih 70tih da svjedocim asikovanju u camcima! A 2014. godine mi smo ipak poplave drugacije dozivljavali i prezivljavali. Tada sam i upoznala Domaljevac i mjestane koji ce samoinicijativno da ociste svoje domove, jer ovo je mjesto na kojem se voda najduze zadrzala za vrijeme poplava u BiH; trajalo je to 20 dana.

Ovo je takodjer mjesto gdje iz novoopremljenog doma zdravlja, mene kroz prozor gleda krava. I to se rimuje! Tacno u te prostorije dodje radnica iz kafea i trazi besplatnu infuziju jer, fino ona objasni da je to zasluzila jer valja se nosit s pacijentima, ali ne ovih iz doma zdravlja, vec iz kafea. A Kafe, u sklopu Hotela Pauk, gdje ujedno i odsjedamo svi mi srodnici Domaljevca, je jedno utociste, uprkos svim neobicnim ljudima zbog kojih i izgleda kao da je vrijeme stalo, a koji su zapravo veliki prijatelji svih nas.

Zbog toga mi je tesko objasniti ovo mjesto.

“A da nisi zalutali putnik?” Pita me vozac u busu za Orasje neki dan. “Ne, idem s vama pa cu dalje za Domaljevac.” Kaze, “Ja sam otamo.” Mahinalno mu odgovorim, “I ja sam!”

Ko ne bi bio?

Iako ispod krova Pauka dodju svi sa svojim koferom punim zivotnih iskustava, faza, trofaza i za outsajdere, mozda je to najbolje prihvatiti kao neku komediju, ali Pauk je mjesto gdje su ljudi ipak stvarni i gdje su se casna sestra i doktor Samir zajedno borili za mjestane. Kristina hemicarka, njen muz s Kube, otac i majka, Miron iz Crvenog Kriza, te mnogobrojni lokalci koje sam srela, borili su se i komunicirali sa ljudima iz svjetskih organizacija EU, za cistu vodu. Svi su se borili jer ispod ovog krova prestaje sve ono sto odvaja ljude kao sto su religija, nacionalnost..I da se razumijemo, zato tu kada dodje momak koji razgovara sa vanzemaljcima dok ispija svoju kafu, zasticen je podjednako kao i doktor koji je sprijecio mjesto od epidemije, kao radnica, kao ja i kao i ona najmanja maca s kojom se igra Kristinina kcerka.

A onda macku frkne radnica, jer, dosadna je, ali vjerujte mi, isto bi frknula nekoga sa strane da dotakne ovu macku!

“A niste vi pacijenti,” kaze mladi Marko. “A opet u jednu ruku, vi ste stvarno pacijenti,” kaze doktoru, meni i nasoj ekipici koja se ponovo sastala nakon nekoliko godina. I tu smijeh traje nekoliko sati i pozelim da nikada ne odem iz ovog mjesta!

Ja ne znam da li je bio i jedan put, a da me nije docekala duga pred ulazak u Domaljevac. Isto tako ne znam da li je bila i jedna moja posjeta, a da kisa nije padala. I ne znam da li igdje postoji vjerska ustanova koja toliko prihvati covjeka i ne osudjuje ga kao sto je to ispod krova Pauka?!

Iako mozda izgleda kao da je tu vrijeme stalo, ipak kada dodjem u Domaljevac, ja vidim najvece suncokrete i cvijece kako iz asfalta raste, simbolicno lijepo i snazno. I znam da bi prezivjelo jos hiljade poplava.

written by d1j4n4 - Posted in Blog

Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *