February 2, 2019

Svjetski dan hidzaba

Tesko mi je objasniti zasto ne mogu napraviti samo par fotki i otici, jos ako nisam oprezna, to moze da stvori osjecaj kao da nekome smetam. Nekada ljudi pokusaju sutnjom prekriti svoje misli, ali cujem ih! Kako ne volim taj osjecaj..

Cujete li vi nekada glasove drugih dok sute?

Ja ne nosim hidzab. Umotam se samo kada mi je kosa tek osusena, ali moja sestra Nasiha iz Pakistana nosi maramu svaki dan, nekada toliko veliku da ispod nje obje stanemo kada pada kisa. Ona se odlucila na ovaj cin kada se doselila u Ohajo, gdje smo se i upoznale. Iako je u gradu bila postavljena zastava njene drzave, ipak, bila sam svjedok i kada je Nasiha bila ponizena zbog onoga sto u dubini svoje duse jeste—vjernik.

Nasiha.

Njenom odlukom da se zastiti hidzabom, odlucila je i ne rukovati se sa muskarcima, pa bi se tim situacijama nas dvije danima smjeskale, jer ukoliko nismo uspjele na vrijeme objasniti o cemu je rijec, ja bih obavezno s jednog kraja na drugi, skakala da sprijecim rukovanje. Nekada bi to bilo smijesno, a ponekad mozda i drsko prema drugima, ali bitno mi je bilo da se moja sestra ne osjeca lose jer u novoj zemlji ne moze bas uvijek objasniti njene akcije.

Zato, kada su mene u dzamiji napale neke djevojke zbog fotografisanja, k’o neki bodyguard, moja sestra je stala da brani moju fotografiju.

I zato, bila mi je cast kada me je Amina Pivic pozvala da fotkam Svjetski dan hidzaba u Sejmenskoj dzamiji u Zenici, te sam odlucila i prosetati svojim gradom sa maramom na glavi. Nije mi bilo cudno, ali je bilo jako interesantno vidjeti ljude koji su mi se divili, poznanike koji me nisu prepoznali, a i one koji su me prepoznali pa su me ignorisali. Neki su se iznenadili, a najljepsa je bila reakcija od prijatelja koje nisam dugo vidjela, i umjesto pitanja ‘zar sam se pokrila i zasto’, samo sam dobila zagrljaj i pili smo kafu. 

Zamislite onda sa kakvim raznoraznim reakcijama se susrece zena koja ne nosi hijab zbog mode ili neke inspiracije, vec nosi jer osjeca da je to dio nje?!

I kada sam dosla u Sejmensku dzamiju gdje se govorilo o hidzabu, bas takva kakva jesam, i mirna i u letu dok fotkam, kao da su sve zene otvorile svoje srce, vjerovale da zloupotreba fotografija ne postoji u mom svijetu, pustile su da radim svoj posao. Zapravo, u potpunosti su prihvatile ono sto ja jesam, fotograf. Primjetila me je i djevojcica na spratu i okrenula je svoj mobitel dok sam je fotkala i onda je i ona mene uslikala. Podsjetilo me je ovo kada je Islamski Centar u Bowling Green-u zbog mene otvorio svoja vrata svim mojim kolegama fotozurnalistima.

Znate li samo kako je to divan osjecaj, biti prihvacen?!

Neko klanja i na ulici, a neko to potajno obavlja u kuci. Neko se zaustavi u Zagrebu u malom tunelcicu pred Svetu Mariju i pomoli. Neko moli u sebi. Neko nikako ne moli. Svako cini ono sto osjeca. I u koliko unutarnje osjecaje odluce i vizuelno pokazati nekom vrstom odjece, npr. marame, zasto to osudjujemo?

Zar ne volimo kada cujemo glasove ljudi koji zavole ono sto jesmo?

Nasihu nisam tjerala da uci o fotografiji, kao sto sam je jednom izasna probudila da klanja. 🙂 Sama je uzela moj aparat i napravila svoju prvu fotografiju kada je ugledala stotinu ptica kako lete iznad nas..

Zbog Nasiha koje ne pokusavaju mene ili tebe promijeniti, vec koje jednostavno samo zele biti ono sto uistinu osjecaju da jesu, bez osudjivanja, a koje jos uvijek cuju negativne glasove poput ‘vidi, i ona se pokrila’, zbog njih sam taj dan nosila maramu. Zbog njih i postoji ovaj dan koji je i kod nas organizovan i otpjevan lijepim glasovima Amine i njenih sestara.

Nazovem Nasihu da joj kazem da sam stavila maramu povodom dana hidzaba. Ne vjeruje mi. Kaze prljava mi kosa. Tajna naseg prijateljstva i ljubavi je uvijek bila u tome da smo u potpunosti prihvatile jedna drugu tacno kakve jesmo.

Ja sam Dijana i moja duznost je putem fotografije prenijeti istinu i dio zivota.

written by d1j4n4 - Posted in Writings

Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *