Ne postoji ništa bolnije od posmatranja nečije boli izazvane duševnim poteškoćama. Pomogli bismo, ali ne znamo kako. Potražili bismo podršku, ali ne znamo gdje. Ne možemo dijagnosticirati osobu ili riješiti njen problem, jer nemamo iskustva u tome, ali zapažamo nečiju bol. I ono što se, možda, nama čini kao nagla promjena ponašanja neke osobe, je, mozda, nečija duga i potajna patnja. Mi se nadamo da će se nešto samo riješiti ili će se riješiti kada se osoba privremeno vrati u ‘normalno’ stanje. Međutim, mentalne poteškoće zahtijevaju vrijeme, pažnju, žrtvovanje i razum da bi se u potpunosti riješile, neke se čak ne mogu ni riješiti, ali se često mogu kontrolisati.

Moja najveća dilema je bila da li su one uopće stvarne?!

Završila sam magisterij o programu Athens Photographic Project (APP), gdje se fotografija koristi kao vrsta terapije, gdje su studenti dijelili svoje najintimnije priče sa mnom. Dok sam ih razumjela, pružala pažnju, ipak nisam u potpunosti znala što znači boriti se sa poteškoćama. A onda se desilo to da sam se svakodnevno počela suočavati sa promjenama u ponašanju meni bliskih osoba. I tada se rodila želja za promijenu jer sam konstantno bila okidač ne prikladnom ponašanju:

“Idi…ne trebaš mi. Ti hoćeš da živim kako ti zamišljaš. Nesretna sam, osjećam da svi upravljaju mojim životom osim mene..i ti želiš da me u grob otjeraš. Kunem ti se imat ćeš problem ako me opet kontaktiraš! Zvaću policiju. Idi, mrzim te, odjebi…”

Prvo sam ovo doživljavala kao ljutnju, nečiji bezobrazluk, pa sam se branila, odlazila, jer kako povjerovati da sam iza svih ovih riječi voljena? I kako gaziti po svom dostojanstvu, ponosu i ostati pri sebi, a to su bile ključne stvari koje su me tjerale da idem svojim putem. Ali da bi pokazala vrijednost jedne osobe, bila sam mirna i pretrpjela situacije kada je sve gorjelo—to je bio moj nacin da ne osuđujem, ne odustajem, da sam jaka i strpljiva, i da steknu povjerenje za razgovor. A onda bi osoba ponovo djelovala ‘normalno’ i sretno. I upravo je to ono što stvara sliku o tome da poteškoće ne egzistiraju pa su stoga i zanemarene, koliko od društva, može se reći i u tretmanu, tako i kod osoba koje se bore s njima.

I tad sam vidjela sve definicije koje sam pronalazila u knjigama, borbu za podršku i opstanak, simptome, ljutnju, agresiju, manipulaciju, ali ponajviše sirovu istinu koja, koliko bila bolna, je prosto lijepa i vrijedna borbe. Osjećala sam se kao da sam virila u nećiju dušu i onda sam shvatila da bih svojim odlaskom samo spasila sebe, a poteškoće bi ostale.

Ali, zujali su glasovi onih ljudi koji su kao ja nešto pokušavali. Ubijeđivali su me da ništa ne postoji, da se eventualno mogu obratiti bihevioralnom terapeutu, ali da mi ne možemo nikoga ‘spasiti’. To je nešto najbolnije i najružnije što sam čula. Tada se moja duša raspala u hiljadu dijelova. Mora biti neko rješenje! Kako su moji studenti to uspijevali kroz fotografiju, tako isto mora biti i drugih načina!?

I nije više bilo bitno kako sam ja doživljavala napade na sebe, vjerovala sam da će nestati ako potražim neko rješenje.

Odletjela sam u NAMI (National Alliance for Mental Illness) gdje sam provodila svaku subotu po pet sati. Željela sam da vjerujem da će osoba bliska meni vremenom imati/vratiti kontrolu nad svojim životom. I pronašla sam jednu metodu!

Jedna stara instruktorka koja je pobijedila kompleksnu i dugoročnu borbu sa PTSP-om, otkrila mi je rijetku, netradicionalnu metodu otkrivenu 70tih, koja je, rekla bih, cool. Jer za razliku od običnih terapija, uz prakticiranje ove cool metode, izbalansira hemiju u obje strane mozga i tako učini da poteškoće nestanu. Nažalost, ne mogu se sve poteškoće na ovaj način tretirati, ali je zvučala odgovarajuća za moj slučaj.

Jer znala sam da je teško sebi i drugima priznati da nešto nije uredu. A mi, kao ‘mentalno zdrave’ osobe, konstantno tražimo od ‘mentalno nezdravih’ osoba da stanu ispred nas i kažu: ”Da, patim od neke poteškoće.” A onda isto tražimo da urade ispred društva, kao da društvo mora sve da zna i prizna. A zapravo svi smo mi ne izbalansirani na svoj način. Kako to objašnjava NAMI, najveća kuća za mentalno zdravlje: ”Poteškoće nisu kazna od Boga, niti ispaštanje zbog loših djela. Mentalna bolest je ili genetsko naslijedstvo ili se desi tokom života, ali ona nije izbor neke osobe.” Kao što nije temperatura koja vam se iznenada desi, ali se borite da je se riješite.

Osobe sa konstantnim promjenama u ponašanju i raspoloženju, ne mogu se samo ‘trznuti’ kako mi mislimo i očekujemo, jer da mogu, sve bi bilo drugačije. Mentalne bolesti dolaze u težim i lakšim oblicima. Ukratko: postoji poremećaj raspoloženja i anksiozni poremećaji. Četiri osnovna oblika poremećaja raspoloženja su velike depresije, cyclothymia (blagi oblik bipolarnog poremećaja), SAD (sezonski afektivni poremećaj) i manije (kada je osoba euforična, hiperaktivna ili posjeduje nerealni optimizam). Pod anksiozne poremećaje spada opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP), panika, post-traumatski stresni poremećaj (PTSP), generalizirana anksioznost (GAD). Sve ove poteškoće uzrokuju ozbiljne poremećaje u ponašanju ili razmišljanju osobe. Samo u Americi 1 od 5 osoba pati od neke poteškoće.

I kako na pravi način prići osobi, ukazati im na činjenicu da mogu računati na nas, da postoji izlaz? Kako reći da oslonac na nas nije slabost, da su oni zapravo toliko jaki, jer uspjevaju da ovo trpe? Kako to uraditi dok vas tjeraju, oduzimaju komunikaciju, bježe, a zapravo traže podršku?

Istina je, a u to su me studenti uvjerili, da kada osoba postane svjesna svog problema, tad dobije želju za promjenu i da upravo tad započinje proces koji dovodi do pobjede poteškoća. Nažalost, stigma ili negativna označavanja osobe, te odbijanja od strane društva su spriječila mnoge da potraže podršku. Zato, najbolji primjer potajne borbe su samoubistva koja se ‘odjednom’ dese. Iz razloga što je nekome potreban dan, nekome mjesec, a nekome godine, ono što možemo učiniti jeste biti strpljivi. Nekada, ako osoba izvrši napad na nas, može nestati na duže vrijeme, tražiće svoj mir, ali ako se vrati i potraži vas, ne trebamo je osuđivati ili kritikovati, naprotiv trebamo dati doznanja da se radujemo njenom povratku, jer samo takve osobe znaju koliko je to teško učiniti, osloboditi se osjećaja koji zaustavlja njihovo biće, tijelo, razum.

Ali nekada ćemo zaboraviti na sve to i tražit ćemo da osobe pruže nama nešto. Imat ćemo planove koji će propasti, nekada ćemo ih zvati, ali se oni neće odazvati, a nekada ćemo i mi sami izgubiti strpljenje i ponašati se kako ne bi trebalo, jer se osjećamo beskorisno. Sitnice će nam smetati, a zapravo znamo razlog svemu. Dok sam govorila drugu, Dr. Samiru, za mnoga otkazana putovanja, objasnio mi je da su provodi samo privremeno prekrivanje bola. Da bi u potpunosti osoba stekla unutarnju sreću, potrebno je mnogo više.

Diane, majka troje djece sa poteškoćama, mi je najbolje to rekla, “Mentalne poteškoće uništavaju snove, ruše planove, ciljeve, nadu, veze sa prijateljima i rodbinom. Otežavaju rad na poslu, te povećavaju ili smanjuju potrebe u odnosima s partnerom.”

Bol u ovom slučaju dijelim na više dijelova. Prva je kada vidimo da neko blizak ‘pati’. Druga je kada pružimo podršku koja je bez efekta, i treća je da nam život nikada više nije isti kao što je bio do onog trenutka kada smo otkrili da mentalne poteškoće egzistiraju u nama bliskom biću.

I Diane kaže, “Morate se skloniti i sebi posvetiti, sve dok osoba sama ne potraži podršku.” A moja drugarica Elena mi je opisala svoje bipolarno stanje: “Odbacivanje je bila moja borba za pomoć koju drugačije nisam znala ispoljiti, kontrolisati i zatražiti od momka.” A on kaže: “Do sada me je sto puta ostavila. Čak me ostavila, jer nisam pobiberio supu. A svaki put kada to uradi, ja umrem. Njeno objašnjenje je, ono što zapravo poteškoće jesu: hemije u mozgu koje se aktiviraju i vrše napade na voljenu osobu.”

A mi se onda pitamo kako te osobe dobro funkcionišu sa drugima, zašto njih ne izbjegavaju i zašto njima pokazuju mnogo više ljubavi i tolerancije? Odgovor je jedan: osoba traži pomoć u najbližima, a traženje nije direktno, već kroz to nedolično ponašanje. A bijeg je nesuočavanje s realnošču. “Dok ne počne proces poboljšanja, da li kroz bihevioralnu terapiju, lijekove ili neku drugu vrstu terapije, napadi na bliske i voljene osobe će trajati. A to sve može uticati i na naše zdravlje u drugom obliku i zato ne bismo trebali prolongirati tretman poteškoća,” objasnila mi je drugarica.

Kada su bliske osobe izabrale da se baš prema nama ponašaju okrutno, drugim riječima, vidjeli u nama spas, to treba da prihvatimo kao veliki dar i da izdržimo i vjerujemo da će doći trenutak kada ćemo im biti podrška u pravom smislu.

Uvjerila sam se da su poteškoće stvarne, ali da ne čine čovjeka u potpunosti već su samo dio jednog bića. A mi kao društvo imamo običaj da klasificiramo ljude po njihovim poteškoćama i gledamo na to kao nešto negativno. Ne vidimo pozitivnu stranu osobe, dobrotu, inteligenciju, kreativnost i zaboravljamo da postoji mentalno zdravlje. I jako je bitno uočiti da poteškoće nisu nečiji identitet. Osoba je mnogo više od toga iako se možda tako ne čini.

Mnogo sam razmišljala o svemu i shvatila da sam željela pružiti nešto više, neko rješenje. Jer tačno je, nema ništa bolnije od posmatranja nečije boli izazvane poteškoćama, a osjećamo da uprkos našoj želji i trudu, nismo u stanju pružiti podršku. Osjećamo da gubimo bitku, a toliko malo je potrebno do uspjeha. A osobe bliske nama mogu pomisliti da ih ne čujemo, a zapravo njihova bol vrišti u našoj duši.

Zato, ne gubite bitku, razgovarajte. Jer dok se vi potajno borite sa sobom, neko vaš blizak se potajno bori za vas.